#News#

ČUVAJMO SE ZABORAVA

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Njemu zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji druga nema, i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Poslanik. Neka su salavat i selam na njega, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegov put do Sudnjega dana.
Draga braćo i cijenjene sestre,
Postoje datumi koji nisu samo podsjetnik na prošlost. Postoje dani koji su ogledalo naše savjesti. Dani kada nas historija pita jesmo li išta naučili.
Jedan od takvih dana jeste 31. maj – Dan bijelih traka, dan kada se prisjećamo stradanja naših ljudi u Prijedor i okolini, kada je 1992. godine naređeno nesrpskom stanovništvu da na svoje kuće okače bijele čaršafe, a na rukama nose bijele trake kao znak obilježavanja, poniženja i izdvajanja. Bio je to početak organiziranog progona, početak logora, ubistava, nestanaka i neizmjerne patnje. Kroz  logore prošle su desetine hiljada ljudi, a više od tri hiljade civila je ubijeno, među njima i 102 djece.
Ali, braćo, danas nismo ovdje samo da se prisjećamo.
Ovdje smo da se zapitamo: šta smo naučili?
 
 
Allah Uzvišeni kaže:
"Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe." Er-R'ad, 11.
Ovaj ajet je poruka svim generacijama.
Nije dovoljno plakati nad prošlošću, ako ništa ne učimo za budućnost.
Nije dovoljno jednom godišnje staviti bijelu traku, ako ostatak godine živimo nemarni prema amanetu koji nosimo.
Bijele trake nisu samo simbol zločina nad našim narodom. One su opomena protiv zaborava, nemara i uspavanosti.
Naš narod je kroz historiju često stradao ne samo zbog snage neprijatelja, nego i zbog vlastite nesloge, neorganiziranosti, neznanja i kratkog pamćenja.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:
"Vjernik se ne da ujesti iz iste rupe dva puta." (Buhari)
To znači da vjernik uči. Pamti. Analizira. Popravlja se.
 
Ako se kao narod iznova dijelimo, ako zaboravljamo svoju historiju, ako odgajamo djecu bez svijesti o tome ko su, odakle su i šta nose kao emanet, onda nismo naučili lekciju.
 
 
Braćo i sestre,
Dan bijelih traka nije dan mržnje. Islam nas ne uči mržnji.
Allah kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُونُوا قَوَّامِينَ لِلَّهِ شُهَدَاءَ بِالْقِسْطِ ۖ وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَىٰ أَلَّا تَعْدِلُوا ۚ اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ
„O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ El-Ma'ide, 8.
Ali islam nas isto tako ne uči zaboravu.
Ne smijemo svoju djecu učiti mržnji, ali ih moramo učiti istini.
Ne smijemo ih odgajati da se svete, ali ih moramo odgajati da budu svjesni.
Ne smijemo ih opterećivati gorčinom, ali ih moramo ojačati znanjem.
Zato je najveća lekcija Prijedora da naš odgovor mora biti: jača vjera, jače obrazovanje, jača porodica i jača zajednica.
 
Ako želimo da se zlo ne ponovi, onda moramo graditi generacije koje će biti moralno uspravne, obrazovane, svjesne i odgovorne.
Braćo i sestre, mi danas ovu hutbu ne slušamo u Bosni i Hercegovini, nego daleko od naše domovine, ovdje u Švedskoj. Ali udaljenost od Bosne ne smije značiti udaljenost od istine, od pamćenja i od odgovornosti. Naša je obaveza da ovdje, u tuđini, još snažnije čuvamo vjeru, jezik, kulturu sjećanja i odgajamo djecu koja će znati ko su, odakle su i kakav emanet nose.
Jer narod koji izgubi pamćenje, izgubi i budućnost.
Allah Uzvišeni kaže:
وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللَّهَ فَأَنْسَاهُمْ أَنْفُسَهُمْ ۚ أُولَٰئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ
„I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave, to su pravi griješnici.“ El-Hašr, 19.
Braćo i sestre,
Posebno danas moramo misliti na majke Prijedora. Na roditelje koji ni nakon više od tri decenije traže kosti svoje djece. Na porodice koje još čekaju istinu. Na nevinu djecu Prijedora čija imena ne smiju biti prepuštena zaboravu.
Njihova bol ne pripada samo Bosni.
Njihova bol pripada i nama ovdje, daleko od domovine.
 
Jer iako danas živimo u dijaspori, daleko od naših gradova, mezarja i mjesta našeg sjećanja, mi nismo oslobođeni odgovornosti da čuvamo istinu i prenosimo je generacijama koje odrastaju ovdje.
Ta nas odgovornost obavezuje.
Obavezuje nas da ne budemo uspavani u komforu života.
Obavezuje nas da ne dopustimo da naša djeca odrastu bez svijesti o svojim korijenima.
Obavezuje nas da budemo budni.
Budni u čuvanju vjere.
Budni u čuvanju bosanskog jezika.
Budni u čuvanju porodice.
Budni u čuvanju džemata.
Budni u odgoju mladih koji će znati ko su, odakle su i kakav emanet nose.
Jer budućnost našeg naroda ovdje u dijaspori neće sačuvati ni materijalni uspjeh, ni lagodan život, niti prilagođavanje po svaku cijenu.
Sačuvat će je: iman, znanje, moral, sloga, jaka porodica, živ džemat.
Zato neka Dan bijelih traka za nas ovdje bude više od sjećanja na prošlost.
 
Neka bude zavjet da ćemo svoju djecu učiti istini.
Zavjet da ćemo čuvati svoju vjeru i identitet.
Zavjet da ćemo graditi snažnu zajednicu koja neće zaboraviti ni Bosnu ni amanet koji nosi.
Molimo Allaha Milostivog da se smiluje svim šehidima Prijedora i cijele Bosne i Hercegovine, da njihovim porodicama podari sabur, a nama ovdje u dijaspori podari mudrost, postojanost i snagu da sačuvamo vjeru, pamćenje i dostojanstvo, i da odgojimo generacije koje će s ponosom nositi svoj identitet i nikada ne dozvoliti da ih zaborav udalji od njihove istine.
 
 

KURBAN-BAJRAMSKA HUTBA MUFTIJE ZA ZAPADNU EUROPU SENAID-EF. KOBILICE U DŽEMATU GOTEBORG, IZB U ŠVEDSKOJ
Braćo i sestre!

Život nije dat bez mjere, niti je povjeren bez odgovornosti. Tijelo, vrijeme, imetak, porodica, zajednica i domovina dati su nam kao emanet. Sve je od Allaha, sve traje koliko On odredi i sve će se pred Njim pokazati u svojoj istini.

Ovi mubarek dani vežu nas za prijatelja Božijeg, Ibrahima a. s. i njegovu blagoslovljenu porodicu. Njihovi životi su svjedocima da naredba Božija u srcu vjernika zauzima najviše mjesto. U tome se nalazi smisao kurbana. Čovjek daje ono što voli, čisti srce od sebičnosti i potvrđuje da je Gospodar veći od svega što čovjek posjeduje.

Hadžije u ovim danima stoje pred Gospodarom svjetova u bijelim ihramima. Njihove dove, njihovo stajanje, njihov hod i njihovo odricanje podsjećaju nas upravo na blagoslovljenu porodicu vjerovjesnika Ibrahima. Podsjećaju nas da je čovjeku potrebno malo i da spas donose milost Božija i dobro koje je iskreno učinio.

Kurban nas podsjeća da se Allahu približavamo iskrenom žrtvom od onoga što nam je najdraže. Ono što čovjek daje Allaha radi ne nestaje iz njegovog života. Vraća mu se kroz bereket, smirenost i dobro u porodici, džematu i društvu. Kur’an čovjeku otkriva Božiju paradigmu dobra: “Onaj koji čini dobro – sebi ga čini, a onaj ko radi zlo – radi protiv sebe, a na kraju ćete se Gospodaru svome vratiti.” (El-Džasije, 15)

Zato, draga braćo i sestre, neka bajramska radost bude radost zahvalnih robova. Izgovarajmo tekbir svjesni veličine Božije. Upućujmo dovu oslanjajući se na Njegovu milost. Prinesimo kurbane s čistim nijjetom. Obradujmo porodicu, obiđimo rodbinu, potražimo komšiju, ne zaboravimo siromašne, bolesne i usamljene. Dobro koje danas učinimo može sutra biti oslonac našoj djeci, našim unučadima, našem džematu i našem narodu. Dobro koje čovjek učini drugome vraća mu se.

U islamskoj tradiciji žrtva je put sazrijevanja. Čovjek koji je spreman dati ono što voli pokazuje širinu svoga srca i ozbiljnost svoga odnosa prema Allahu. Darovi koje nam je Svevišnji Bog podario traže plemenitu upotrebu. Vrijeme, znanje, imetak, ugled i snaga su blagodat u punom smislu kada iz njih proizađe dobro za druge. U tome se otkriva prava mjera žrtve i dobročinstva. Uzvišeni kaže: “Nećete postići istinsko dobročinstvo sve dok ne budete dijelili od onoga što vam je drago.” (Ali Imran, 92)

Vrijeme blagostanja koje živimo oslikano je time da čuvamo svoj komfor kao najveću vrijednost. Suprotno tome, volonterizam, u svom plemenitom značenju, jeste odvajanje vremena, snage i pažnje radi dobra drugih. U njemu se prepoznaje časna vrijednost da čovjek raste onda kada drugome olakša život.

U društvima Zapadne Europe u kojima živimo, volontiranje ima važno mjesto u javnoj kulturi. Povezuje se s odgovornim građanstvom, solidarnošću, društvenim povjerenjem i brigom za opće dobro. Kroz volontiranje ljudi se uče pripadnosti društvu i razvijaju osjećaj za drugoga. Mnoge ustanove i inicijative opstaju zahvaljujući ljudima koji poklanjaju vrijeme i sposobnosti radi zajedničkog dobra.

Takva kultura nas podsjeća da se vjera potvrđuje: korisnošću, redom, pouzdanošću i spremnošću da se učestvuje u dobru. Musliman koji živi među ljudima treba biti prepoznat po: čestitosti, poštovanju, blagosti i odgovornosti. Njegova vjera treba donositi sigurnost porodici, komšiluku, džematu i društvu. Na tu svijest nas podsjeća kur’anski poziv: “I pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti.” (El-Maide, 2)

Dobročinstvo u islamu obuhvata svaki koristan doprinos čovjeku i zajednici. Vjera odgaja čovjeka koji liječi odnose i donosi sigurnost ljudima. U tome se prepoznaje ljepota nesebičnosti. Plemenit čovjek vidi drugoga i onda kada je i sam zabrinut. Takvi ljudi su oslonci porodica, džemata i naroda. Govore malo o sebi, a njihova djela ostaju dugo među ljudima. Oni čuvaju povjerenje i ostavljaju trag dobrote. Kur’an takve opisuje riječima: “I oni drugima daju prednost nad sobom, makar i sami bili u potrebi.” (El-Hašr, 9)

Naši džemati u Zapadnoj Europi nastajali su upravo na toj svijesti. Generacije prije nas znale su da se vjera čuva zajedničkim radom, saburom, članstvom, mektebom, džamijom, imamom, dogovorom. Mnogi su dali svoje vrijeme nakon posla, svoje vikende, svoje znanje, svoje priloge i svoju snagu. Iz tih žrtava izrasle su zajednice koje danas okupljaju naše porodice i našu djecu. Takva svijest posebno je važna danas, kada živimo ubrzano, kada su ljudi umorni i kada se zajednička briga često prepušta malom broju ljudi.

Zato je potrebno njegovati kulturu korisnosti. Djecu i mlade treba uvoditi u rad za dobro, jer se karakter oblikuje kroz povjerenje i obavezu. Mladi čovjek koji pomaže u džematu, učestvuje u humanitarnim akcijama i vidi vrijednost zajedničkog napora, stiče iskustvo koje ga čini zrelijim muslimanom i odgovornijim čovjekom. Hadisa Poslanika a. s. to potrvđuje: “Najdraži ljudi Allahu su oni koji najviše koriste ljudima.” (Taberani)

Korisnost je manifestacija vjere koja je sazrela u nama. Često se pokazuje u onim stvarima za koje smatramo da su male. Ali, po Božijem mjerilu nijedno iskreno dobro nije izgubljeno. Zato nas Kur’an podsjeća i ohrabruje: “Ko uradi koliko trun dobra — vidjet će ga.” (Ez-Zilzal, 7) Iz te svijesti razvija se i odnos prema društvu u kojem živimo. Muslimani u Zapadnoj Europi imaju priliku da svoju vjeru pokažu kroz odgovorno građanstvo, čestit rad, poštovanje zakona, dobar komšiluk, saradnju s institucijama, brigu za opće dobro i savjesno učešće u javnom životu.

Učešće u demokratskim procesima dio je te šire odgovornosti. Ono traži svijest o posljedicama odluka koje oblikuju život porodica, djece, vjerskih zajednica, obrazovanja, sigurnosti i javnog povjerenja.

Ovdje se vrijedi prisjetiti i riječi Johna F. Kennedyja: “Ne pitaj šta tvoja zemlja može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za svoju zemlju.” Njegova poruka da se veliki ciljevi biraju zato što su zahtjevni, a ne zato što su lahki, bliska je duhu žrtve i odgovornosti. Na takvu aktivnost nas upućuje i Kur’an: “Požurite s činjenjem dobra.” (El-Bekare, 148)

Bosna i Hercegovina je naša matica, zemlja naših predaka. U njoj su naši korijeni, naši mezari i naše historijsko pamćenje. Domovina traži zrelu brigu, ozbiljan odnos i stvarni doprinos. Šehidi su dali živote da bi naš narod imao slobodu, ime, dostojanstvo i mogućnost da se vraća svojoj zemlji. Njihova žrtva obavezuje nas na ozbiljnost. Domovina traži vezu s jezikom, kulturom, institucijama, obrazovanjem, ekonomijom, javnom istinom i političkom odgovornošću.

Iseljeništvo ima značajan potencijal, jer nosi iskustvo uređenih sistema, obrazovanje, radne navike, mreže poznanstava, ekonomske mogućnosti i pravo glasa. U kontekstu patriotizma, sve navedeno može biti od velike pomoći Bosni i Hercegovini. Veliki historijski zadaci traže generacije koje razumiju šta im je povjereno.

Hadisi Poslanika a. s. nas posebno usmjeravaju: “Allah pomaže Svome robu sve dok rob pomaže svome bratu” (Muslim), i: “Ko olakša čovjeku u teškoći, Allah će njemu olakšati na ovom i budućem svijetu.” (Muslim)

Zato je, draga braćo i sestre, važno da se registrujemo, da glasamo i da druge ohrabrimo da učine isto. Bosni i Hercegovini su potrebni ljudi koji neće odustati od nje i koji neće prepustiti njenu budućnost ravnodušnosti, tuđim planovima i našoj neorganiziranosti. Sve što učinimo za dobro vratit će nam se kroz dostojanstvo, sigurnost, vezu s korijenima i nadu da će oni koji dolaze poslije nas imati čvršći oslonac.

Braćo i sestre!

Žrtvujmo naše kurbane i provedimo bajram u miru, dostojanstvu i zahvalnosti. Obradujmo porodicu, obiđimo rodbinu, sjetimo se siromašnih, bolesnih i usamljenih. Čuvajmo svoje džemate, svoj jezik, svoju vjeru i svoju domovinu. Molim Uzvišenog Allaha da nam primi kurbane, hadžijama hadž, da nam oprosti grijehe, sačuva naše porodice, uputi našu djecu, ojača naše džemate, naš muftiluk i Islamsku zajednicu. Molim Ga da Bosni i Hercegovini podari trajni mir, stabilnost, dobre i odgovorne ljude, a nama svijest da dobro koje činimo nikada nije izgubljeno.

Svim muslimanima i muslimankama u našim džematima širom Zapadne Europe čestitam Kurban-bajram. Želim da ove mubarek dane provedu u miru i rahatluku, sa svojim najmilijima, prijateljima i komšijama.

Bajram šerif mubarek olsun!

Posjeta džematu Malmö 

Autobus je tog jutra bio pun života. Još prije nego što smo napustili Göteborg, među našim džematlijama zaigrao je onaj poznati, topli žamor i smijeh koji se prepliće s pozdravima, kratke priče koje se nadovezuju jedna na drugu,te šale koje put pretvaraju u druženje. Atmosfera je bila vesela, lagana, baš onakva kakva nastane kada se dragi ljudi okupe i kada se zna da je pred nama dan vrijedan pamćenja.

A onda, među tim vedrim glasovima, otvorio se i jedan dublji sloj. Edina je čitala priče naših džematlija koje su nas, makar na tren, vratile u ratne devedesete. U tim kazivanjima mnogi su prepoznali svoju sudbinu, svoje strahove, svoje gubitke. Bilo je trenutaka kada je autobus utihnuo, kada je svaka riječ padala teško i tiho, kada su se oči punile suzama koje se nisu morale skrivati. Te priče nisu bile samo sjećanja; bile su most između onoga što smo preživjeli i onoga što danas jesmo. Put prema Malmöu tako je postao i put kroz naše zajedničko pamćenje. Bolno, ali plemenito, jer je ispričano među svojima.

Kada smo stigli u Malmö, dočekao nas je osmijeh domaćina, onaj široki, bošnjački, koji se ne može naučiti nego se nasljeđuje. U njihovom glasu, u načinu na koji su nas selamili, u toplini ruku koje su nas prihvatile, bilo je nešto što odmah razmekša čovjeka.

Stolovi su bili puni, ali ne samo hrane. Bili su puni pažnje. Puni truda. Puni one naše neobjašnjive potrebe da gostu damo najbolje što imamo, pa makar to značilo da ćemo se sami potruditi duplo više. Svako je našao nešto za sebe, jer je u svakom jelu bilo mjesta za svakoga.

Nakon ručka, tišina se spustila kao mek pokrivač dok je predavanje počinjalo. Govorilo se o zajedništvu, o džematu, o jedinstvu koje se ne podrazumijeva nego se gradi , polahko, strpljivo, s ljubavlju. Govorilo se o djeci koja rastu daleko od naših mahala, o nama koji živimo između dvije domovine, o iskušenjima koja nas vrebaju u tišini svakodnevice. I dok smo slušali, svako je u sebi prepoznao dio istine: da nam je jedinstvo potrebnije nego ikada, da je džemat više od prostora, da je to sidro koje nas drži da ne odlutamo predaleko od sebe.

Poslije predavanja, kao da se srce ponovo otvorilo. Na stolovima su bile poslastice naših hanuma, one koje mirišu na djetinjstvo, na kuće naših majki. Uz kahvu i smijeh, nizali su se lagani, iskreni, topli razgovori. Klanjali smo ikindiju zajedno, u safovima koji su izgledali kao da su tu oduvijek.

A onda smo krenuli u obilazak budućeg prostora džemata Malmö. U srcu smo poželjeli da im Allah otvori puteve, da im olakša svaki korak, da ono što su zamislili postane mjesto gdje će generacije pronalaziti mir.

Kada smo se ponovo ukrcali u autobus, dan je već lagano gasnuo. Malmö je ostajao iza nas, ali osjećaj koji smo ponijeli bio je jači od umora. I baš kada se činilo da se put privodi kraju, pred nama se ukazala još jedna svijetla stanica, Halmstad.

U Halmstadu smo nakratko zastali, kao da je i vrijeme odlučilo usporiti da nam pokloni još jedan trenutak zajedništva. Dočekali su nas naši domaćini, skromno i srdačno, onako kako samo braća i sestre u vjeri znaju. Zajedno smo klanjali akšam, u tišini koja je imala težinu mira i ljepotu zahvalnosti. Bio je to namaz koji je zaokružio cijeli dan , kao pečat na priču koja je već bila lijepa, ali je tim susretom postala potpuna.

Nakon akšama, uz selame i dovu, nastavili smo put prema Göteborgu. Noć je već bila duboka, ali u autobusu nije bilo tame , nosili smo svjetlost koju smo tog dana primili od ljudi, od zajednice, jedni od drugih.

I tako smo se vratili kući, bogatiji za još jedno iskustvo koje se ne može izmjeriti kilometrima, nego ljudima.

VJERA JE AHLAK
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nas je uputio u vjeru i počastio nas islamom. Njemu zahvaljujemo na blagodati imana, na blagodati Kur’ana i na blagodati poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik.
Drago braćo i sestre,
Jedna od najkraćih, ali i najdubljih rečenica koja opisuje islam jeste:
“Vjera je ahlak.”
Kaže Allah Uzvišeni:
وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ
„Ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (El-Kalem, 4)
Ovim riječima Allah opisuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne njegovo bogatstvo, ne njegov položaj, nego njegov ahlak.
I zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ja sam poslan samo da upotpunim plemenite osobine.“
Braćo moja i sestre,
Ako je cilj poslanstva bio da popravi ljudski ahlak — onda je pravo pitanje za nas danas:
Kakav je naš ahlak?
 
Ne onaj koji pokazujemo pred ljudima, nego onaj koji živimo kada se vrata zatvore.
Kada smo umorni, kada smo ljuti, kada nas neko povrijedi.
Jer lahko je biti fin pred ljudima, lahko je nasmijati se kada nas svi gledaju.
Ali pravo lice čovjeka vidi se kod kuće, u odnosu prema supruzi, prema djeci, prema roditeljima.
Koliko puta smo klanjali, a onda povrijedili nekoga riječima?
Koliko puta smo učili Kur’an, a bili grubi prema onima koji su nam najbliži?
Braćo,
Jedan od najvećih ispita našeg imana jeste jezik, jer jedna riječ može pomiriti ljude, ali i jedna riječ može slomiti srce.
Jedna riječ može uništiti prijateljstvo. Jedna riječ može odnijeti dobra djela koja smo godinama skupljali.
Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti.“
 
Koliko bismo problema izbjegli, da smo nekada samo prešutjeli?
Koliko bismo srca sačuvali, da smo nekada samo razmislili prije nego progovorimo?
 
Braćo moja,
Na Sudnjem danu mnogi će doći sa namazima, postom i dobrim djelima,  ali će ih izgubiti zbog ljudi koje su povrijedili.
Zamislite čovjeka koji dolazi sa svojim dobrim djelima, i vidi kako mu ih drugi uzimaju, jer ih je nekada uvrijedio, ponizio ili ogovorio.
Zbog jedne riječi, izgubi godine ibadeta.
Braćo moja,
Zapitajmo se danas jedno veliko pitanje: Čime se najviše bavi Kur'an?
Mnogi misle: propisima i zabranama, ali u Kur’anu samo ima oko 500 ajeta o propisima, a više od 6000 ajeta ukupno. Šta to znači?
To znači da Kur’an najviše govori o ljudima, o srcima, o odnosima među ljudima, o praštanju, strpljenju, milosti i pravdi, jer Allah zna, nije teško naučiti propis, teško je promijeniti srce.
Lahko je doći u džamiju i klanjati, ali hajde da pokušamo nešto teže.
Hajde da se svi poselamimo jedni sa drugima bez da iko ikog mrzi.
Hajde da pomognemo brata muslimana kada mu je teško.
Koliko puta prođemo pored brata — a ne nazovemo selam?
Koliko puta znamo da je nekome teško — ali kažemo: „Neka neko drugi pomogne“?
 
 
Hajde da pomognemo svoju zajednicu tako što ćemo se učlaniti, jer jaka zajednica ne nastaje sama, nego mi sami ovdje pravimo jaku zajednicu, neće nam napravit ni oni iz Sarajeva, ni iz Mekke ili Medine, nego mi ovdje iz Goteborga.
Draga braćo i sestre,
Vjera nije samo u safu, vjera je poslije selama u namazu, vjera je u načinu kako govorimo, kako praštamo, kako pomažemo, kako živimo jedni s drugima.
Možda nas Allah neće pitati koliko smo govorili o vjeri, nego koliko smo je živjeli.
Možda nas neće spasiti ono što smo rekli, nego ono što smo prešutjeli radi Allaha.
Možda neće biti presudno koliko smo znali, nego kakvi smo ljudi bili.
Zato, braćo moja i sestre,
Ako želimo biti blizu Poslanika na Sudnjem danu, uljepšajmo svoj ponašanje.
Ako želimo spas, čuvajmo svoj jezik. Ako želimo jaku zajednicu,  budimo ljudi koji nose jedni druge.
 
Molimo Allaha da očisti naša srca od mržnje, da uljepša naš ahlak i učini nas od onih čija će vjera biti vidljiva u njihovim djelima.
 

KUR'AN JE LIJEK
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nam je objavio Kur’an kao svjetlo u tami, kao uputu izgubljenima i kao lijek ranjenim srcima. Njemu zahvaljujemo na blagodati imana i na blagodati Kur’ana, koji liječi ono što ljudi ne mogu izliječiti.
Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik, onaj koji nas je naučio da u Kur’anu tražimo spas kada nas pritisnu životne teškoće.
Draga braćo i cijenjene sestre,
Nema čovjeka među nama kojeg nešto ne muči, neko nosi tugu zbog bolesti, neko brigu za djecu, neko teret dugova, neko bol koju nikome nije rekao.
Možda neko od nas noćima ne može zaspati. Možda neko među nama danas sjedi ovdje sa osmijehom na licu, ali sa suzom u srcu
Zato se zapitajmo:
Gdje tražimo lijek za svoje živote? Kome se obraćamo kada nas pritisnu brige?
Da li odmah uzmemo telefon i tražimo savjet od ljudi?
Da li tražimo zaborav u zabavi i poslu?
Ili se okrenemo Allahu i Njegovoj riječi?
 
Allah Uzvišeni kaže:
“O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za ono što je u prsima.” (Junus, 57)
Braćo, Kur’an je lijek, ali samo onome ko ga koristi.
 
Mnogi od nas imaju Mushaf u kući. Stoji na polici, lijepo umotan, ali rijetko otvoren. A srce nam ranjeno, duša nemirna, porodica opterećena brigama.
Kako očekujemo lijek ako ga ne koristimo?
Draga braćo i sestre, Kur’an nije samo knjiga, Kur’an je čudo.
Allah Uzvišeni kaže:
أَيَحْسَبُ الْإِنْسَانُ أَلَّنْ نَجْمَعَ عِظَامَهُ
بَلَىٰ قَادِرِينَ عَلَىٰ أَنْ نُسَوِّيَ بَنَانَهُ
“ Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, mi možemo stvoriti i jagodice prstiju njegovih ponovo.” (El-Kijame,3-4)
 
Danas nauka potvrđuje da svaki čovjek ima jedinstvene otiske prstiju, nema dva ista, a Kur’an je o tome govorio prije više od 1400 godina.
To znači da Allah zna svakog od nas do najsitnijeg detalja.
Zna tvoju tugu. Zna tvoju brigu. Zna tvoju bol koju skrivaš od ljudi.
 
Ako nas Allah tako poznaje, zar On ne zna i kako da nas izliječi?
Braćo, često se sjetimo Allaha kada nas zadesi nevolja.
Kada dođe bolest, tada učimo dovu.
Kada dođe strah, tada podižemo ruke.
Ali zapitajmo se iskreno: da li se Allaha sjetimo samo kada je teško? Šta je kada je sve dobro? Kada imamo zdravlje, posao, porodicu, da li tada zahvaljujemo? Jer i blagostanje je iskušenje. Iskušenje da li ćemo biti zahvalni ili nemarni.
 
Allah Uzvišeni kaže:
وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِنْ شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِنْ كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ
“ i kad je Gospodar vaš objavio: 'Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.'' (Ibrahim, 7)
 
Braćo, Kur’an nije objavljen samo da se uči lijepim glasom. Objavljen je da se razumije i da se po njemu živi.
 
Zato, braćo i sestre, neka nam ovo bude savjet dana i podsjetnik za naše živote: čitajmo prijevod Kur’ana i razmišljajmo o njegovim porukama.
Pokušajmo tražiti sebe u Kur’anu.
Kada Allah govori o strpljivima — zapitaj se: Jesam li ja od njih?
Kada govori o zahvalnima — zapitaj se: Jesam li ja zahvalan?
Čitajmo Kur’an kao da je nama danas objavljen.
Kao da se Allah obraća baš meni i tebi.
Kao da svaki ajet dolazi da izliječi baš našu ranu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Primjer onoga koji spominje svoga Gospodara i onoga koji Ga ne spominje je kao primjer živog i mrtvog.” (Bilježi Buhari)
Braćo, bez Kur’ana — srce slabi. Bez Kur’ana — duša se umara. Bez Kur’ana, život postaje težak. Ali kada se vratimo Kur’anu, srce oživi.
Možda je rješenje za naše brige u jednom ajetu. Možda je lijek za našu tugu u jednoj stranici. Možda je smiraj za naša srca u jednom trenutku uz Kur’an.
Braćo, zamislite brdo, tvrdo i snažno. Allah kaže da bi se brdo raspalo od strahopoštovanja kada bi mu bio objavljen Kur’an.
Ako se brdo može slomiti pred Kur’anom, kako da naša srca ostanu tvrda pred njim?
 
Molim Allaha Uzvišenog da Kur’an učini proljećem naših srca, svjetlom naših prsa i lijekom za naše živote. Molim Ga da nas učini od onih koji Ga se sjećaju i kada je teško i kada je lahko, od onih koji zahvaljuju kada imaju i strpe se kada budu iskušani. Amin.