Kriza
Hutba 02. 01. 2026 – Göteborg
 
وَٱلْعَصْرِ ﴿١﴾
 إِنَّ ٱلْإِنسَٰنَ لَفِى خُسْرٍ ﴿٢﴾
 إِلَّا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ وَعَمِلُوا۟ ٱلصَّٰلِحَٰتِ وَتَوَاصَوْا۟ بِٱلْحَقِّ وَتَوَاصَوْا۟ بِٱلصَّبْرِ ﴿٣﴾
Tako mi vremena -
čovjek, doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
 
Draga braćo,
jedno tjeskobno stanje zaokuplja muslimanski um i oslabljuje pokretačku snagu muslimana posljednja dva stoljeća. Čime su muslimani najviše zaokupljeni? Riječ krísis potiče iz grčkog jezika, a znači stanje velike poteškoće, opasnosti ili važnog prijeloma, jednostavno rečeno – kriza.
U Kur'anu nema direktnih izraza za riječ „kriza“, ali Kur'an itekako govori o krizama, i to onim najvećim: civilizacijskim. Kada jedna kriza postane nepodnošljiva Allah dž.š. šalje poslanike čiji je zadatak da razriješe krizu, prvo uvjeravajući ljude da kriza postoji, a potom postepenom transformacijom mentaliteta. Sura ’asr govori upravo o ovome: „Tako mi vremena; čovjek, doista, gubi“ – uvjeravanje da kriza postoji, „samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje“ – primjer postepene transformacije mentaliteta. Možda ste neki od vas, na osnovu uvodnih ajeta, mislili da ste preduhitrili i pronicljivo pogodili sadržaj današnje hutbe, misleći da je tema vrijednost vremena, ali značenje Božije riječi nikada ne može biti jedno niti konačno. Tako i ovi ajeti mogu govoriti o Božijoj intervenciji kad je u pitanju kriza, zadržavajući svoja jezička značenja i poruku.
Muhammed a.s. kaže: „Svaki narod je iskušan, iskušenje mog ummeta je imetak.“. Na tragu Poslanikovih a.s. riječi možemo postaviti pitanje: nije li početak svake krize imetak/novac?
Incijalna reakcija mnogih muslimana na prvi ozbiljniji susret sa Evropom u 19, stoljeću bila je više instinktivna i potpuno odbijajuća, do te mjere da su bili odbacivani i neki tehnički uređaji, s druge strane ultramodernisti podređuju islam modernosti, a ne obrnuto. Jedna skupina muslimanskih učenjaka, u nastojanju da pronađe i pomiri ova dva stava, selektivno miješa elemente iz islamskog intelektualnog naslijeđa i moderne civilizacije, poznato pod nazivom eklekticizam. Ekleticizam (miješanje) odbacuje idejne ideale Zapada, a po skupoj cijeni kupuje materijalna dostignuća.
Prema idejnom začetniku i duhovnom ocu Pakistana, Muhammedu Ikbalu kriza muslimanskog svijeta nije historijska nesreća niti politički poraz, nego lom subjekta. Musliman je izgubio khudī – stvaralačko „ja“ koje vjeru čini djelom. Kriza je gubitak ravnoteže između razuma i Objave, demonizacija razuma i deifikacija tradicije, a ne Objave.
Način prevazilaženja krize je u povratku islamskom duhu radoznalosti, jer je islam kroz cijelu svoju povijest pokazao nevjerovatnu moć apsorpcije i integracije. Samo u epohama društvenih nemira i poljuljanog morala znanost (nauka) i religija se suprostavljaju jedna drugoj. Naša tradicija je nezaobilazni obrazac dinamičnog artikuliranja islama, mi moramo imati tradiciju, a ne biti tradicionalni.
U traženju izlaza, neophodno je vratiti se Kur'anu, pokretnoj riječi, živoj misli, oživljavajućem izvoru rađajuće civilizacije.
Gospodaru, molimo te da muslimanima ponovno omiliš razum, osvijetliš put do vječne upute, Kur'ana, i daš život vrijedan Tvoje blizine.

 
For almost two centuries, Muslims have suffered with a feeling of discomfort which has eroded their ability to act and be creative. Although the Quran does not use the word “crisis” explicitly, it clearly discusses times of great crises in civilization and transformation. When a crisis reaches a point of intolerance, God’s assistance is accessed through the prophecy of prophets who are tasked with informing people about the occurrence of the crisis and slowly changing their mind-set, as in Surah Al-'Asr. The Prophet Muhammad (peace be upon him) has identified wealth as the primary test for his nation, indicating that many people in crisis are often threatened by financial matters.
The responses of Muslims to modernity were from a total rejection to an uncritical adaptation, with eclectic approaches that conflated tradition and modern civilization often at great intellectual cost. Muhammad Iqbal believed that the actual crisis of the Muslim world does not attest to politics or history but to the spirit. It is spiritual: the loss of the creative self that translates faith into action; the imbalance between reason, revelation, and tradition. Overcoming this condition requires nothing less than a return to Islam’s spirit of intellectual curiosity, a dynamic—not rigid—engagement with tradition, and a fresh start with the Qur’an as a source of civilizational renewal in the past, and potentially life-giving in the present.
O Allah, we ask You to restore the love of reason to the hearts of Muslims, to illuminate for them the path to the Qur’an as the source of eternal guidance, and to grant them a life made meaningful by nearness to You.