#News#

Posjeta džematu Malmö 

Autobus je tog jutra bio pun života. Još prije nego što smo napustili Göteborg, među našim džematlijama zaigrao je onaj poznati, topli žamor i smijeh koji se prepliće s pozdravima, kratke priče koje se nadovezuju jedna na drugu,te šale koje put pretvaraju u druženje. Atmosfera je bila vesela, lagana, baš onakva kakva nastane kada se dragi ljudi okupe i kada se zna da je pred nama dan vrijedan pamćenja.

A onda, među tim vedrim glasovima, otvorio se i jedan dublji sloj. Edina je čitala priče naših džematlija koje su nas, makar na tren, vratile u ratne devedesete. U tim kazivanjima mnogi su prepoznali svoju sudbinu, svoje strahove, svoje gubitke. Bilo je trenutaka kada je autobus utihnuo, kada je svaka riječ padala teško i tiho, kada su se oči punile suzama koje se nisu morale skrivati. Te priče nisu bile samo sjećanja; bile su most između onoga što smo preživjeli i onoga što danas jesmo. Put prema Malmöu tako je postao i put kroz naše zajedničko pamćenje. Bolno, ali plemenito, jer je ispričano među svojima.

Kada smo stigli u Malmö, dočekao nas je osmijeh domaćina, onaj široki, bošnjački, koji se ne može naučiti nego se nasljeđuje. U njihovom glasu, u načinu na koji su nas selamili, u toplini ruku koje su nas prihvatile, bilo je nešto što odmah razmekša čovjeka.

Stolovi su bili puni, ali ne samo hrane. Bili su puni pažnje. Puni truda. Puni one naše neobjašnjive potrebe da gostu damo najbolje što imamo, pa makar to značilo da ćemo se sami potruditi duplo više. Svako je našao nešto za sebe, jer je u svakom jelu bilo mjesta za svakoga.

Nakon ručka, tišina se spustila kao mek pokrivač dok je predavanje počinjalo. Govorilo se o zajedništvu, o džematu, o jedinstvu koje se ne podrazumijeva nego se gradi , polahko, strpljivo, s ljubavlju. Govorilo se o djeci koja rastu daleko od naših mahala, o nama koji živimo između dvije domovine, o iskušenjima koja nas vrebaju u tišini svakodnevice. I dok smo slušali, svako je u sebi prepoznao dio istine: da nam je jedinstvo potrebnije nego ikada, da je džemat više od prostora, da je to sidro koje nas drži da ne odlutamo predaleko od sebe.

Poslije predavanja, kao da se srce ponovo otvorilo. Na stolovima su bile poslastice naših hanuma, one koje mirišu na djetinjstvo, na kuće naših majki. Uz kahvu i smijeh, nizali su se lagani, iskreni, topli razgovori. Klanjali smo ikindiju zajedno, u safovima koji su izgledali kao da su tu oduvijek.

A onda smo krenuli u obilazak budućeg prostora džemata Malmö. U srcu smo poželjeli da im Allah otvori puteve, da im olakša svaki korak, da ono što su zamislili postane mjesto gdje će generacije pronalaziti mir.

Kada smo se ponovo ukrcali u autobus, dan je već lagano gasnuo. Malmö je ostajao iza nas, ali osjećaj koji smo ponijeli bio je jači od umora. I baš kada se činilo da se put privodi kraju, pred nama se ukazala još jedna svijetla stanica, Halmstad.

U Halmstadu smo nakratko zastali, kao da je i vrijeme odlučilo usporiti da nam pokloni još jedan trenutak zajedništva. Dočekali su nas naši domaćini, skromno i srdačno, onako kako samo braća i sestre u vjeri znaju. Zajedno smo klanjali akšam, u tišini koja je imala težinu mira i ljepotu zahvalnosti. Bio je to namaz koji je zaokružio cijeli dan , kao pečat na priču koja je već bila lijepa, ali je tim susretom postala potpuna.

Nakon akšama, uz selame i dovu, nastavili smo put prema Göteborgu. Noć je već bila duboka, ali u autobusu nije bilo tame , nosili smo svjetlost koju smo tog dana primili od ljudi, od zajednice, jedni od drugih.

I tako smo se vratili kući, bogatiji za još jedno iskustvo koje se ne može izmjeriti kilometrima, nego ljudima.

VJERA JE AHLAK
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nas je uputio u vjeru i počastio nas islamom. Njemu zahvaljujemo na blagodati imana, na blagodati Kur’ana i na blagodati poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik.
Drago braćo i sestre,
Jedna od najkraćih, ali i najdubljih rečenica koja opisuje islam jeste:
“Vjera je ahlak.”
Kaže Allah Uzvišeni:
وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ
„Ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (El-Kalem, 4)
Ovim riječima Allah opisuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne njegovo bogatstvo, ne njegov položaj, nego njegov ahlak.
I zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ja sam poslan samo da upotpunim plemenite osobine.“
Braćo moja i sestre,
Ako je cilj poslanstva bio da popravi ljudski ahlak — onda je pravo pitanje za nas danas:
Kakav je naš ahlak?
 
Ne onaj koji pokazujemo pred ljudima, nego onaj koji živimo kada se vrata zatvore.
Kada smo umorni, kada smo ljuti, kada nas neko povrijedi.
Jer lahko je biti fin pred ljudima, lahko je nasmijati se kada nas svi gledaju.
Ali pravo lice čovjeka vidi se kod kuće, u odnosu prema supruzi, prema djeci, prema roditeljima.
Koliko puta smo klanjali, a onda povrijedili nekoga riječima?
Koliko puta smo učili Kur’an, a bili grubi prema onima koji su nam najbliži?
Braćo,
Jedan od najvećih ispita našeg imana jeste jezik, jer jedna riječ može pomiriti ljude, ali i jedna riječ može slomiti srce.
Jedna riječ može uništiti prijateljstvo. Jedna riječ može odnijeti dobra djela koja smo godinama skupljali.
Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti.“
 
Koliko bismo problema izbjegli, da smo nekada samo prešutjeli?
Koliko bismo srca sačuvali, da smo nekada samo razmislili prije nego progovorimo?
 
Braćo moja,
Na Sudnjem danu mnogi će doći sa namazima, postom i dobrim djelima,  ali će ih izgubiti zbog ljudi koje su povrijedili.
Zamislite čovjeka koji dolazi sa svojim dobrim djelima, i vidi kako mu ih drugi uzimaju, jer ih je nekada uvrijedio, ponizio ili ogovorio.
Zbog jedne riječi, izgubi godine ibadeta.
Braćo moja,
Zapitajmo se danas jedno veliko pitanje: Čime se najviše bavi Kur'an?
Mnogi misle: propisima i zabranama, ali u Kur’anu samo ima oko 500 ajeta o propisima, a više od 6000 ajeta ukupno. Šta to znači?
To znači da Kur’an najviše govori o ljudima, o srcima, o odnosima među ljudima, o praštanju, strpljenju, milosti i pravdi, jer Allah zna, nije teško naučiti propis, teško je promijeniti srce.
Lahko je doći u džamiju i klanjati, ali hajde da pokušamo nešto teže.
Hajde da se svi poselamimo jedni sa drugima bez da iko ikog mrzi.
Hajde da pomognemo brata muslimana kada mu je teško.
Koliko puta prođemo pored brata — a ne nazovemo selam?
Koliko puta znamo da je nekome teško — ali kažemo: „Neka neko drugi pomogne“?
 
 
Hajde da pomognemo svoju zajednicu tako što ćemo se učlaniti, jer jaka zajednica ne nastaje sama, nego mi sami ovdje pravimo jaku zajednicu, neće nam napravit ni oni iz Sarajeva, ni iz Mekke ili Medine, nego mi ovdje iz Goteborga.
Draga braćo i sestre,
Vjera nije samo u safu, vjera je poslije selama u namazu, vjera je u načinu kako govorimo, kako praštamo, kako pomažemo, kako živimo jedni s drugima.
Možda nas Allah neće pitati koliko smo govorili o vjeri, nego koliko smo je živjeli.
Možda nas neće spasiti ono što smo rekli, nego ono što smo prešutjeli radi Allaha.
Možda neće biti presudno koliko smo znali, nego kakvi smo ljudi bili.
Zato, braćo moja i sestre,
Ako želimo biti blizu Poslanika na Sudnjem danu, uljepšajmo svoj ponašanje.
Ako želimo spas, čuvajmo svoj jezik. Ako želimo jaku zajednicu,  budimo ljudi koji nose jedni druge.
 
Molimo Allaha da očisti naša srca od mržnje, da uljepša naš ahlak i učini nas od onih čija će vjera biti vidljiva u njihovim djelima.
 

KUR'AN JE LIJEK
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nam je objavio Kur’an kao svjetlo u tami, kao uputu izgubljenima i kao lijek ranjenim srcima. Njemu zahvaljujemo na blagodati imana i na blagodati Kur’ana, koji liječi ono što ljudi ne mogu izliječiti.
Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik, onaj koji nas je naučio da u Kur’anu tražimo spas kada nas pritisnu životne teškoće.
Draga braćo i cijenjene sestre,
Nema čovjeka među nama kojeg nešto ne muči, neko nosi tugu zbog bolesti, neko brigu za djecu, neko teret dugova, neko bol koju nikome nije rekao.
Možda neko od nas noćima ne može zaspati. Možda neko među nama danas sjedi ovdje sa osmijehom na licu, ali sa suzom u srcu
Zato se zapitajmo:
Gdje tražimo lijek za svoje živote? Kome se obraćamo kada nas pritisnu brige?
Da li odmah uzmemo telefon i tražimo savjet od ljudi?
Da li tražimo zaborav u zabavi i poslu?
Ili se okrenemo Allahu i Njegovoj riječi?
 
Allah Uzvišeni kaže:
“O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za ono što je u prsima.” (Junus, 57)
Braćo, Kur’an je lijek, ali samo onome ko ga koristi.
 
Mnogi od nas imaju Mushaf u kući. Stoji na polici, lijepo umotan, ali rijetko otvoren. A srce nam ranjeno, duša nemirna, porodica opterećena brigama.
Kako očekujemo lijek ako ga ne koristimo?
Draga braćo i sestre, Kur’an nije samo knjiga, Kur’an je čudo.
Allah Uzvišeni kaže:
أَيَحْسَبُ الْإِنْسَانُ أَلَّنْ نَجْمَعَ عِظَامَهُ
بَلَىٰ قَادِرِينَ عَلَىٰ أَنْ نُسَوِّيَ بَنَانَهُ
“ Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, mi možemo stvoriti i jagodice prstiju njegovih ponovo.” (El-Kijame,3-4)
 
Danas nauka potvrđuje da svaki čovjek ima jedinstvene otiske prstiju, nema dva ista, a Kur’an je o tome govorio prije više od 1400 godina.
To znači da Allah zna svakog od nas do najsitnijeg detalja.
Zna tvoju tugu. Zna tvoju brigu. Zna tvoju bol koju skrivaš od ljudi.
 
Ako nas Allah tako poznaje, zar On ne zna i kako da nas izliječi?
Braćo, često se sjetimo Allaha kada nas zadesi nevolja.
Kada dođe bolest, tada učimo dovu.
Kada dođe strah, tada podižemo ruke.
Ali zapitajmo se iskreno: da li se Allaha sjetimo samo kada je teško? Šta je kada je sve dobro? Kada imamo zdravlje, posao, porodicu, da li tada zahvaljujemo? Jer i blagostanje je iskušenje. Iskušenje da li ćemo biti zahvalni ili nemarni.
 
Allah Uzvišeni kaže:
وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِنْ شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِنْ كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ
“ i kad je Gospodar vaš objavio: 'Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.'' (Ibrahim, 7)
 
Braćo, Kur’an nije objavljen samo da se uči lijepim glasom. Objavljen je da se razumije i da se po njemu živi.
 
Zato, braćo i sestre, neka nam ovo bude savjet dana i podsjetnik za naše živote: čitajmo prijevod Kur’ana i razmišljajmo o njegovim porukama.
Pokušajmo tražiti sebe u Kur’anu.
Kada Allah govori o strpljivima — zapitaj se: Jesam li ja od njih?
Kada govori o zahvalnima — zapitaj se: Jesam li ja zahvalan?
Čitajmo Kur’an kao da je nama danas objavljen.
Kao da se Allah obraća baš meni i tebi.
Kao da svaki ajet dolazi da izliječi baš našu ranu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Primjer onoga koji spominje svoga Gospodara i onoga koji Ga ne spominje je kao primjer živog i mrtvog.” (Bilježi Buhari)
Braćo, bez Kur’ana — srce slabi. Bez Kur’ana — duša se umara. Bez Kur’ana, život postaje težak. Ali kada se vratimo Kur’anu, srce oživi.
Možda je rješenje za naše brige u jednom ajetu. Možda je lijek za našu tugu u jednoj stranici. Možda je smiraj za naša srca u jednom trenutku uz Kur’an.
Braćo, zamislite brdo, tvrdo i snažno. Allah kaže da bi se brdo raspalo od strahopoštovanja kada bi mu bio objavljen Kur’an.
Ako se brdo može slomiti pred Kur’anom, kako da naša srca ostanu tvrda pred njim?
 
Molim Allaha Uzvišenog da Kur’an učini proljećem naših srca, svjetlom naših prsa i lijekom za naše živote. Molim Ga da nas učini od onih koji Ga se sjećaju i kada je teško i kada je lahko, od onih koji zahvaljuju kada imaju i strpe se kada budu iskušani. Amin.
 

Esselamu alejkum 

Srca ispunjena radošću i zahvalnošću još uvijek nosimo predivne utiske sa našeg predramazanskog seminara "U susret Ramazanu , stazama velikih muslimanki", kojem je prisustvovalo više od 120 sestara.

U toploj, iskrenoj i posebnoj atmosferi, ispunjenoj sestrinskom ljubavlju i zajedništvom, imale smo čast slušati nadahnjujuće predavanje naše gošće hfz. dr. Sumeje Ljevaković. Kroz životne priče velikanki islama podsjetile smo se na snagu vjere, ljepotu ustrajnosti i odgovornost koju nosimo kao žene, majke i čuvarice naših porodica.

Kroz predavanja, radionice i duhovnu pripremu za mjesec Ramazan, uz naše muallime i predivne ilahije hora Sewsen, osjetile smo posebnu smirenost, bliskost i snagu zajedništva.

Posebnu toplinu ovom susretu dale su naše vrijedne džematlijke koje su s puno ljubavi učestvovale u pripremama i spremanju kolača, a druženje koje smo podijelile ostavilo je trag radosti i bereketa u našim srcima.

Zahvaljujemo svakoj sestri na prisustvu, osmijehu i lijepoj riječi.

Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari bereket u vremenu i omogući da Ramazan provedemo u miru i zajedništvu.

Radujemo se novim susretima, ako Bog da. 

Ramazan dolazi!
Hutba 13.02.2026. - Göteborg

 
۞ ﴾وَوَٰعَدْنَا مُوسَىٰ ثَلَٰثِينَ لَيْلَةً وَأَتْمَمْنَٰهَا بِعَشْرٍ فَتَمَّ مِيقَٰتُ رَبِّهِۦٓ أَرْبَعِينَ لَيْلَةً ۚ وَقَالَ مُوسَىٰ لِأَخِيهِ هَٰرُونَ ٱخْلُفْنِى فِى قَوْمِى وَأَصْلِحْ وَلَا تَتَّبِعْ سَبِيلَ ٱلْمُفْسِدِينَ ﴿١٤٢

I Mi smo sa Musaom trideset noći susret odredili i sa još deset noći ih dopunili, tako se vrijeme Gospodara njegova kako On odredi na četrdeset noći napuni! I Musa reče Harunu, bratu svome: - Međ' narodom mojim zamjenik mi budi i pravedno sudi, i puteve razvratnika nipošto ne slijedi!
 
Draga braćo i cijenjene sestre,
ostalo nam je još samo pet dana do svetog mjeseca ramazana. Ubrzo će naše kuće poprimiti iftarske mirise, a džamije će biti ispunjene mnogobrojnim ibadetima. O ramazanu i onome što u njemu osjećamo, ne vrijedi govoriti, o ramazanu srce i duša kazuju, a ne jezici ljudi. Ramazan uvijek dolazi kad je vjerniku najpotrebniji! Ramazan dolazi kad iskušenja dosegnu vrhunac, ramazan dolazi kad duša haman presuši, ramazan dolazi kad se nagomilaciju životni problemi a izlaza iz njih ne vidimo, ramazan dolazi da zaliječi životne rane, ramazan dolazi da bude pokretačka snaga, ramazan dolazi kao novi početak.

Lijepo nam je slušati i kazivati o ramazanu, ispunjeni se osjećamo kada on dođe, a tužni kada prođe. Do ramazana je ostalo pet dana, samo još pet dana, a da li smo spremni, da li uopće treba priprema za ramazan, nije li ramazan sam po sebi dovoljan da promijeni čovjeka?

Kazivanje iz života poslanika Musaa, a.s., oslikava značaj pripreme, Uzvišen veli: I Mi smo sa Musaom trideset noći susret odredili i sa još deset noći ih dopunili, tako se vrijeme Gospodara njegova kako On odredi na četrdeset noći napuni! Prije nego što će Musa primiti objavu (Tevrat) na brdu Sinaj, mufesiri (tumači Kur'ana) kažu da je trideset noći proveo u postu i ibadetu. I kada je došlo određeno vrijeme, očistio je zube korom jednog drveta, pa mu je Uzvišeni naredio da rok upotpuni sa još deset dana i da on tako bude nakon četrdeset dana. Tek nakon pripreme od četrdeset dana, Musa je bio spreman primiti Božiju objavu Tevrat.

Muhammed, a.s., nije samo jednu noć „zalutao“ u pećinu Hira i tamo ga dočekao melek Džibril. Naprotiv, on je jedan duži vremenski period odlazio u istu tu pećinu, povlačio se u osamu i razmišljao. Tek nakon pripreme dolazi Džibril-i Emin sa Riječima: „Uči!“.

Zašto čistimo naše kuće pred ramazan, da bi dočekali najdražeg gosta, nije li podjednako važno, ako ne i važnije, dočekati najdražeg gosta čiste duše? Duše slobodne od grijeha prema Bogu i grijeha prema ljudima. Zašto već sada planiramo kako će naši ramazani izgledati, da bi ramazan dočekali spremni, a šta je sa nama samima? Da li trebamo i sebe pripremiti za ramazan, dobrovoljnim namazom, zikrom, dovom, razmišljanjem, promjenom...?

Sve zahtjeva pripremu, poslovno unaprjeđenje traži pripremu, bračni život nezamisliv je bez pripreme, bilo kakav uspjeh dolazi samo spremnima, a zašto ne bi najsvetiji mjesec dočekali spremni? Ako nam razum kazuje da prije svakog dobra mora biti priprema, kako to da prije najvećeg dobra koje se zove ramazan, ne treba?

Priče o poslanicima Musau, a.s., i Muhammedu, s.a.v.s., podsjetnik su da Božije svjetlo dolazi samo onima koji su spremni primiti ga. Ramazan dolazi samo onome ko je sebe spremio za njega. Dešava se da životne prilike iznenade čovjeka, može se desiti da ga i ramazan iznenadi. Zamislite, čekamo ramazan, pripremamo naše domove i porodice za njega, čujemo o ramazanu gdje god se okrenemo, a sutra kada dođe ne osjećamo ga. Post nam je gladovanje, teret, patnja, a iftar je finiš linija maratonca. Ramazan će promijeniti samo onoga ko želi da bude promijenjen, samo onoga ko se spremi.

Gospodaru naš, učini nas blagoslovljenim u redžepu i ša’baanu, i daj da dočekamo ramazan! Gospodaru naš, pripremi naše jezike, tjela i duše za sveti mjesec ramazan, i obaspi nas Svjetlošću!
 
hfz. Hamza ef. Begić