#News#

Sloboda
Hutba 16. 01. 2026. – Göteborg

Hatib: hafiz Hamza ef. Begić
 
فَاعۡلَمۡ اَنَّهٗ لَاۤ اِلٰهَ اِلَّا اللّٰهُ وَاسۡتَغۡفِرۡ لِذَنۡۢبِكَ وَلِلۡمُؤۡمِنِيۡنَ وَ الۡمُؤۡمِنٰتِ​ ؕ وَاللّٰهُ يَعۡلَمُ مُتَقَلَّبَكُمۡ وَمَثۡوٰٮكُمۡ
Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite. (Muhammed, ajet 19.)
 
Draga braćo i cijenjene sestre,
nedugo nakon što je Muhammed ﷺ primio prvu Objavu, Mekkom se počeše širiti vijesti o njegovom poslanstvu. Za ovo ču i Bilal, jedan od prvih priznavatelja Božije jednoće. Bilal je tada bio dvostruki rob, s jedne strane rob Allaha dž.š., a s druge strane rob Umejje ibn Halefa, mekkanskog robovlasnika. Kada  Umejje sazna da je Bilal porekao arapska paganstva, naredi da se izvede u sred podnevne žege, baci na vreli pijesak, bičuje i da mu se na grudi stavi kamen, patnja nalik Isusovoj. I dok je ovaj budući mujezin, bespomočno ležao na užarenom pijesku, njegovi mučitelji su govorili: “Veličaj Lata i Uzzata”. Bilal kojem je kamen pritisnuo prsa, ali ne i srce odvrati riječima: “Ehad, Ehad – Jedan, Jedan je Allah”.
Riječi šehadeta oslobodile su Bilala ibn Rebbaha, mujezina Allahova Poslanika ﷺ. Njegovo tijelo još neko vrijeme ostalo je u vlasništvu drugog, ali je on dušom, onim najbitnijim postao slobodan čovjek.
Zbog značenja riječi šehadeta: La ilahe illallah – Nema boga sem Allaha, Allah dž.š. stvorio je i džinne i ljude, a Poslanik ﷺ kaže da su riječi šehadeta najdraži zikr Allahu dž.š. Ovaj i drugi zikrovi ono su što čisti čovjeka, a preporučuje se ponavljanje istih bar 100 puta dnevno. Osjećaj koji ove riječi proizvode može razumjeti samo onaj ko se nekad u ovom zikru izgubio i time približio Gospodaru.
Iza ovih uzvišenih riječi čistog monoteizma krije se esencijalna ideja čovjekove slobode. Riječima la ilahe illallah propovjeda se Božija jednoća, ali i čovjekova sloboda. Nakon ovih riječi čovjek čovjeku nikad više neće biti bog niti gospodar. Bog je jedino Allah i jedino njemu čovjek robuje. Šehadet je izraz najveće slobode. Nema više lažnih božanstava, idola, tiranina, čovjek se buni protiv svega što ga želi pokoriti pa i protiv vlastite duše (nafsa). Sav strah, slijepa poslušnost i nekritičnost iščezavaju pred riječima La ilahe illallah. Riječi, radi kojih se otvore nebeska vrata, strovale nebesa i Zemlja, čovjeku obećavaju slobodu ali i naređuju pokornost/obožavanje. Dok je ljudsko ropstvo nametnuo i ponižavajuće, ropstvo Allahu je slobodno i uzvisujuće. Moderni čovjek živi u iluziji slobode, a ispod površine krije se ropstvo konzumerizmu, tuđem mišljenju, novcu, statusu i konačno ropstvo vlastitom egu. Slobodnim robovanjem Allahu čovjek se oslobađa svih sitnih ropstava i postaje tjelesno i duševno slobodan. Glavna ideja Platovog dijaloga Država je: sloboda bez granica, bilo u državi ili kod pojedinca, ne vodi ničemu drugom nego u ropstvo.
Put samospoznaje, čovjekovog napora da pronađe samog sebe, možda je najbolje izražen riječima: مَنْ عَرَفَ نَفْسَهُ فَقَدْ عَرَفَ رَبَّهُ – Ko spozna samog sebe, spoznao je svog Gospodara.
Na kraju, kao motivaciju zikru, spomenut ćemo još jednom da su riječi La ilahe illallah, vrijednije od svega na nebesima i zemlji i da su najvrijednije riječi Allahu dž.š, ali da su ove riječi i izraz najveće slobode čovjeka, čovjeka slobodnog svih ljudskih božanstava, najsjanijeg bića Božijeg stvaranja, njegovog halife – namjesnika na Zemlji.

Državni i moralni genij
Hutba 09. 01. 2026. – Göteborg
 
يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُواْ كُونُواْ قَوَّٰمِينَ بِٱلۡقِسۡطِ شُهَدَآءَ لِلَّهِ وَلَوۡ عَلَىٰٓ أَنفُسِكُمۡ أَوِ ٱلۡوَٰلِدَيۡنِ وَٱلۡأَقۡرَبِينَۚ إِن يَكُنۡ غَنِيًّا أَوۡ فَقِيرٗا فَٱللَّهُ أَوۡلَىٰ بِهِمَاۖ فَلَا تَتَّبِعُواْ ٱلۡهَوَىٰٓ أَن تَعۡدِلُواْۚ وَإِن تَلۡوُۥٓاْ أَوۡ تُعۡرِضُواْ فَإِنَّ ٱللَّهَ كَانَ بِمَا تَعۡمَلُونَ خَبِيرٗا۞
O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.
 
Draga braćo i cijenjene sestre,
muslimanska historija zapamtila je mnoga imena, velike ljude, markantne učenjake, sjajne državnike i druge znalce, ipak jedno ime se izdvaja, jedan čovjek ostaje velikim državnim i moralnim uzorom. Onaj za kojeg je Božiji Poslanik a.s. rekao da postoji vjerovjesnik poslije mene to bi bio on. Drugi halifa, Poslanikov a.s. nasljednik – hazreti Omer r.a. Nazvati ga samo titulom “drugog halife” i ne govoriti o njegovim dostignućima, bilo bi dovoljno hazreti Omeru da je on danas među nama, ali mi moramo govoriti o par excellance državniku i primjeru svima. Zbir Omerovih postignuća oslikava ga kao neku vrstu spoja Svetog Pavla, Karla Marxa, Lorenza di Medicija i Napoleona.
Omer je svima uzor, jednima koji se pozivaju na njegovu strogoću nastojeći tako opravdati svoj teror, korupciju, nepravdu, a zaboravljaju da je Omer svu vlast prepuštao Allahu dž.š. Drugi Omera predstavljaju kao savršenog mistika, čovjeka koji je na licu imao trag od suza, a zaboravljaju da je bio veliki promotor rada i napretka.
Nemojmo se prevariti tvrdeći da se Omerov uspjeh duguje zlatnoj generaciji muslimana, ashabima, mnogi drugi bili su u istom, ako ne i boljem položaju od Omera, a nikada nisu dostigli njegov stepen. Istina je da su prvi muslimani imali osjećaj da se bore za nešto veličanstveno i time su zadovoljavali ljudsku potrebu za smislom. Znate, ljudska potreba za smislom je važna koliko i za hranom i za vodom. Koliko nas danas ustane, a da ne zna zašto, a tek koliko nas danas ustane, za nešto što ne vrijedi niti ispunjava smisao postojanja.
Kada se govori o Omerovim postignućima, prvo što većini muslimana padne na um jeste upravno ono prema čemu je Omer izražavao bojaz, vojna osvajanja i teritorijalno širenje islama. U velikim epskim pričama, sagama, legendama o širenju hilafeta, prelazi se preko jedne značajne činjenice. Teritorijalno širenje islama usmjeravao je Omer-osvajač, a duhovno učvršćivanje muslimanskog učenja usmjeravao je Omer-duhovni vođa.
Gdje su danas svi oni koji govore da je njihov islam jedini pravi, oni koji nastoje predstaviti jednoličnu sliku islama? Zašto oni ne osmisle nešto poput hidžretskog kalendara, koji je Omer izmislio, i tako muslimane vrate u “zlatno doba”. Prije nego što je postao halifa, hazreti Omer je Ebu Bekru predložio da se svi dijelovi Kur’ana skupe na jedno mjesto.
Omer je intervenirao i u pitanjima islamskih obreda, npr. poduzeo mjere kojima je regulirao i odvojio uloge muškaraca i žena, naredivši, naprijer, da žene i muškarci klanjaju odvojeno, što nije rađeno prije njegova vremena. Uveo je džematsko klanjanje 20 rekjata teravih namaza – praksu koju bi neki muslimani nazvali “novotarijom”. Za vrijeme njegova hilafeta imenovao je ženu za nadzornicu tržnice u Medini, afirmirajući i emancipirajući ulogu žene u društvu, iste žene koja danas najmanje prava ima u muslimanskim sredinama.
Kao da je kur’anski ajet: O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka…, objavljen o hazreti Omeru, Omeru koji je Allaha radi, svjedočio protiv sebe i svoje porodice.
Sve što smo naveli, pokazuje da muslimani mogu imati i genija koji nisu striktno vezani za polje islamskih nauka, a da opet budu dobro obrazovani u njima. Omerove uspjehe nismo spominjali kako bismo se slavnom prošlošću busali u prsa, niti smo ih naveli da nam budu utjehe o tome kako smo i mi bili nekad sjajni, kao Evropa danas. Nakon Omerove smrti u užem izboru za trećeg halifu ostali su hazreti Osman i hazreti Alija r.a. Postupak h. Alije koji je presudilo da ne bude izabran za halifu taj put je njegov odgovor na pitanje: „Ako postaneš halifa, hoće li te voditi Kurʼan, Sunnet i primjer koji su postavili Ebu Bekr i Omer?“, hazreti Alija reče vodit ću se Kur'anom i sunnetom, a što se tiče prakse Ebu Bekra i Omera je imam vlastiti razum i na osnovu vlastite savjesti donosit ću najbolji mogući sud.

 
Sažetak na engleskom jeziku (AI):
Muslim history remembers many great names, but few stand out like Hazrat Umar (RA), the second Caliph. He was praised by the Prophet ﷺ as the one who could have been a messenger after him, a model of governance, justice, and moral integrity. Umar’s achievements ranged from military conquests and territorial expansion to spiritual guidance, social reforms, and empowering women—showing that leadership combines both strength and wisdom.
Yet, the lesson is not that we must follow Umar or the companions exactly. Some focus only on his strictness to justify corruption or oppression, while others highlight his piety and forget his promotion of progress. Both extremes miss the point. Umar himself acted with deep awareness of Allah’s guidance, balancing justice, work, and spiritual responsibility.
Muslims do not need to imitate the companions blindly; rather, we should strive to understand and apply Islamic principles thoughtfully, using our judgment to serve justice, truth, and the greater good.
Hazrat Ali (RA) exemplifies the approach we should take: when asked if he would follow the practices of Abu Bakr and Umar, he replied that he would follow the Qur’an and Sunnah, but rely on his own reason and conscience for decisions.

Kriza
Hutba 02. 01. 2026 – Göteborg
 
وَٱلْعَصْرِ ﴿١﴾
 إِنَّ ٱلْإِنسَٰنَ لَفِى خُسْرٍ ﴿٢﴾
 إِلَّا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ وَعَمِلُوا۟ ٱلصَّٰلِحَٰتِ وَتَوَاصَوْا۟ بِٱلْحَقِّ وَتَوَاصَوْا۟ بِٱلصَّبْرِ ﴿٣﴾
Tako mi vremena -
čovjek, doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
 
Draga braćo,
jedno tjeskobno stanje zaokuplja muslimanski um i oslabljuje pokretačku snagu muslimana posljednja dva stoljeća. Čime su muslimani najviše zaokupljeni? Riječ krísis potiče iz grčkog jezika, a znači stanje velike poteškoće, opasnosti ili važnog prijeloma, jednostavno rečeno – kriza.
U Kur'anu nema direktnih izraza za riječ „kriza“, ali Kur'an itekako govori o krizama, i to onim najvećim: civilizacijskim. Kada jedna kriza postane nepodnošljiva Allah dž.š. šalje poslanike čiji je zadatak da razriješe krizu, prvo uvjeravajući ljude da kriza postoji, a potom postepenom transformacijom mentaliteta. Sura ’asr govori upravo o ovome: „Tako mi vremena; čovjek, doista, gubi“ – uvjeravanje da kriza postoji, „samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje“ – primjer postepene transformacije mentaliteta. Možda ste neki od vas, na osnovu uvodnih ajeta, mislili da ste preduhitrili i pronicljivo pogodili sadržaj današnje hutbe, misleći da je tema vrijednost vremena, ali značenje Božije riječi nikada ne može biti jedno niti konačno. Tako i ovi ajeti mogu govoriti o Božijoj intervenciji kad je u pitanju kriza, zadržavajući svoja jezička značenja i poruku.
Muhammed a.s. kaže: „Svaki narod je iskušan, iskušenje mog ummeta je imetak.“. Na tragu Poslanikovih a.s. riječi možemo postaviti pitanje: nije li početak svake krize imetak/novac?
Incijalna reakcija mnogih muslimana na prvi ozbiljniji susret sa Evropom u 19, stoljeću bila je više instinktivna i potpuno odbijajuća, do te mjere da su bili odbacivani i neki tehnički uređaji, s druge strane ultramodernisti podređuju islam modernosti, a ne obrnuto. Jedna skupina muslimanskih učenjaka, u nastojanju da pronađe i pomiri ova dva stava, selektivno miješa elemente iz islamskog intelektualnog naslijeđa i moderne civilizacije, poznato pod nazivom eklekticizam. Ekleticizam (miješanje) odbacuje idejne ideale Zapada, a po skupoj cijeni kupuje materijalna dostignuća.
Prema idejnom začetniku i duhovnom ocu Pakistana, Muhammedu Ikbalu kriza muslimanskog svijeta nije historijska nesreća niti politički poraz, nego lom subjekta. Musliman je izgubio khudī – stvaralačko „ja“ koje vjeru čini djelom. Kriza je gubitak ravnoteže između razuma i Objave, demonizacija razuma i deifikacija tradicije, a ne Objave.
Način prevazilaženja krize je u povratku islamskom duhu radoznalosti, jer je islam kroz cijelu svoju povijest pokazao nevjerovatnu moć apsorpcije i integracije. Samo u epohama društvenih nemira i poljuljanog morala znanost (nauka) i religija se suprostavljaju jedna drugoj. Naša tradicija je nezaobilazni obrazac dinamičnog artikuliranja islama, mi moramo imati tradiciju, a ne biti tradicionalni.
U traženju izlaza, neophodno je vratiti se Kur'anu, pokretnoj riječi, živoj misli, oživljavajućem izvoru rađajuće civilizacije.
Gospodaru, molimo te da muslimanima ponovno omiliš razum, osvijetliš put do vječne upute, Kur'ana, i daš život vrijedan Tvoje blizine.

 
For almost two centuries, Muslims have suffered with a feeling of discomfort which has eroded their ability to act and be creative. Although the Quran does not use the word “crisis” explicitly, it clearly discusses times of great crises in civilization and transformation. When a crisis reaches a point of intolerance, God’s assistance is accessed through the prophecy of prophets who are tasked with informing people about the occurrence of the crisis and slowly changing their mind-set, as in Surah Al-'Asr. The Prophet Muhammad (peace be upon him) has identified wealth as the primary test for his nation, indicating that many people in crisis are often threatened by financial matters.
The responses of Muslims to modernity were from a total rejection to an uncritical adaptation, with eclectic approaches that conflated tradition and modern civilization often at great intellectual cost. Muhammad Iqbal believed that the actual crisis of the Muslim world does not attest to politics or history but to the spirit. It is spiritual: the loss of the creative self that translates faith into action; the imbalance between reason, revelation, and tradition. Overcoming this condition requires nothing less than a return to Islam’s spirit of intellectual curiosity, a dynamic—not rigid—engagement with tradition, and a fresh start with the Qur’an as a source of civilizational renewal in the past, and potentially life-giving in the present.
O Allah, we ask You to restore the love of reason to the hearts of Muslims, to illuminate for them the path to the Qur’an as the source of eternal guidance, and to grant them a life made meaningful by nearness to You.

Hutba – 25. 12. 2025. godine
 
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اسْتَجِيبُوا لِلَّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُمْ لِمَا يُحْيِيكُمْ ۖ وَاعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ يَحُولُ بَيْنَ الْمَرْءِ وَقَلْبِهِ وَأَنَّهُ إِلَيْهِ تُحْشَرُونَ
O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti
 
Draga braćo,
Šta je ono što nas oživljava? Šta znači oživiti sebe? Oživiti sebe znači probuditi svijest o sebi, o Allahu dž.š., o svijetu oko sebe, jer ne možemo se zatvoriti u džamiji i smatrati da smo oživljeni, ne možemo bježati od svijeta u kojem živimo.
Jedna od glavnih misija islama sažeta je u ajetu: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati.”, floskula “ono što će vam život osigurati”, nije ništa drugo nego “oživjeti” - “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vas oživjeti.” Kur’an nije tu samo da bi se čitao, samo da bi skupljali sevape, svaki harf 10 sevapa i slično, on je objavljen da uredi naše živote, da vrati nadu, želju i stremljenje ljudskom biću, da ga transformiše i učini najidealnijim stvorenjem.
Postavimo sebi jedno retrospekcijsko pitanje: Kakva je to ideja koja je slomila dva carstva za 30 godina, a njeni sljedbenici danas ne mogu ni sobom vladati. Šta je ta ideja sadržavala/naučavala da je uspjela napraviti historijski preokret? Prvo, moramo znati šta je to duh islama. Duh islama je kritičnost/kritičko propitivanje i sam Kur’an je kritički, jer Kur’an ne promoviše princip “vjerujem jer je apsurdno”, nego vjerujem jer je racionalno. Braćo zapamtite, ne može se na staroj slavi promijenit novo stanje. U istom kontekstu je i hadis: “Jak vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika, a u obojici je dobro.” Biti jak vjernik znači i voditi se kur’anskim duhom, vratiti se Kur’anu. Marokanski mislioc Abdurrahman Taha kaže: Ako je Kur’an knjiga za sva vremena, on mora govoriti o svim temama. Kur’an dakle mora govoriti i o temama: umjetne inteligencije (AI), genetičkog inžinjeringa, krize, migracija, nihilizma… jer je Kur’an objavljen u stvarnosti, u povijesti, u specifičnim okolnostima i kontekstima. Mi živimo od savremenosti, ali rijetko u njoj. Koristimo se svim dostignućima modernog svijeta, ali odbijamo njegovu ideju, bježimo iz njega, krijemo se, radimo ono što Kur’an od nas ne zahtjeva, naprotiv potiče nas da izlazimo u svijet, osvajamo stvarnost, oživljavamo sami sebe, zar svijet i sve što je na njemu nije ajet/znak Božije moći.
Alija Izetbegović u djelu “Islamska deklaracija” tvrdi: islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije. Glavni problem je definisanje i određivanje islama, da li je to islam Gazalija i Ibn Rušda ili tradicionalni islam?
Zašto veći broj muslimanskih intelektualaca i uleme rezolutno odbacuje mogućnost življenja islama u današnjem svjetovnome svijeto, kao da je takav svijet muslimanima apsolutno stran? Muslimanima je potreban upravo taj islam, islam današnjice, islam koji čovjeka ne protjeruje iz njegove stvarnosti, islam koji budi i potiče čovjekove najveće potencijale. Muslimanima danas treba duboko osoban i življen islam, koji će biti duševno, moralno i intelektualno zreliji i punoljetniji.
Neka nam riječi Uzvišenog: “O vjernici, odazovite se Allahu i Njegovom Poslaniku kada od vas zatraži ono što će vas oživjeti” budu uvijek vodilja u oživljavanju naših duhovnih, moralnih, a posebno intelektualnih sposobnosti.

 
O you who believe, respond to Allah and the Messenger when he calls you to that which gives you life.
To be truly alive means to awaken awareness of God, oneself, and the world. Islam does not call believers to escape reality, but to engage with it consciously. The Qur’an was revealed not only to be recited, but to guide life, restore hope, and transform the human being.
The strength of early Islam lay in its spirit of reason, responsibility, and critical reflection. The Qur’an calls to faith that is rational and lived, not blind imitation. As the Prophet ﷺ said, the strong believer is more beloved to Allah—strength that includes intellectual and moral vitality.
If the Qur’an is for all times, it must speak to every age and its challenges. Turning away from this living guidance leads to meaninglessness and self-made belief systems. What Muslims need today is an Islam that belongs to the present—one that revives the human spirit, intellect, and moral purpose.

Nije cilj samo dati, nego dati na način koji Allah voli

Hvala i zahvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova, Onome koji daje bereket u onome što izdvajamo, a ne u onome što gomilamo. Zahvaljujemo Mu što nas uči da pravi dobitak nije u količini imetka, nego u čistoći srca i iskrenosti davanja. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji obećava da ono što damo na Njegovom putu nikada neće biti izgubljeno.

Neka je salavat i selam na Božijeg miljenika i poslanika Muhammeda, s.a.w.s., i njegovu porodicu, plemenite ashaba i sve dobre Allahove robove do Sudnjega dana.

Draga i poštovana braćo i cijenjene sestre, 
Riječ sadaka spominje se približno na oko 20 mjesta u Kur'anu u različitim oblicima. Vjera nas uči da upravo kroz sadaku možemo otvoriti vrata kroz koja Allah nam daje bereket, vrata kroz koja nam Allah nudi određena rješenja, vrata kroz koja nas Allah štiti.
Sadaka je naš duhovni lijek. Koliko smo puta usrećili nekoga sa toplim razgovorom i na kraju shvatili da smo pomogli toj osobi. Koliko smo puta stvarno pomogli osobe koje su u potrebi i osjetili se sretno jer možemo drugima pomoći. Sadaka se ne ogleda samo u novcu, nego u našim svakodnevnim aktivnostima.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao:
„Svakog dana čovjek je dužan podijeliti sadaku za svaki zglob svoga tijela: da pravedno presudiš između dvojice je sadaka, pomoći čovjeku da uzjaše jahalicu, i pomoći mu da na nju natovari teret je sadaka, lijepa riječ je sadaka, svaki korak prema džamiji ubraja se u sadaku, i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima jest sadaka.“

Mi danas nemamo jahalice, ali imamo starije osobe kojima treba podrška: na ulici, u tržnom centru, u banci.Većina nas ovdje ne može pješke do džamije, ali i trud koji uložimo da dođemo u džamiju jeste sadaka. Lijepa riječ je ono što je uvijek bilo dostupno svima, ali danas nam više nego ikad treba. Ne trebaju nam svađe, nego riječi mira, zajedništva i ljubavi. Zašto da kvarimo svoja djela, kada ih možemo povećati kroz sadaku.

Kaže Allah, dž.š., u suri El-Bekare u 261. ajetu:
مَثَلُ الَّذِينَ يُنْفِقُونَ أَمْوَالَهُمْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ كَمَثَلِ حَبَّةٍ أَنْبَتَتْ سَبْعَ سَنَابِلَ فِي كُلِّ سُنْبُلَةٍ مِائَةُ حَبَّةٍ ۗ وَاللَّهُ يُضَاعِفُ لِمَنْ يَشَاءُ ۗ وَاللَّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ
„Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“
 
Zamislite dođemo na Sudnji dan i vidimo brdo dobri djela i upitamo se: „gdje sam ja ovoliko dobra uradio?“ Allah nam onda prikaže našu sadaku koju smo davali na dunjaluku iz koje je niklo po 7 klasova i u svakom klasu stotinu zrna.
To je logika sadake. Pogledajte samo nekada kako osoba kojoj podignemo raspoloženje lijepim riječima počne širiti dobro koje smo joj donijeli. Suprotno tome, jedna loša riječ često pokvari cijeli dan, i njoj i nama.
Ali kako se trebamo ponašati kada dajemo sadaku? Odgovor ćemo naći u Kur'anskom ajetu u kojem se kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُبْطِلُوا صَدَقَاتِكُمْ بِالْمَنِّ وَالْأَذَىٰ كَالَّذِي يُنْفِقُ مَالَهُ رِئَاءَ النَّاسِ وَلَا يُؤْمِنُ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ ۖ فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ صَفْوَانٍ عَلَيْهِ تُرَابٌ فَأَصَابَهُ وَابِلٌ فَتَرَكَهُ صَلْدًا ۖ لَا يَقْدِرُونَ عَلَىٰ شَيْءٍ مِمَّا كَسَبُوا ۗ وَاللَّهُ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ
 
„O vjernici, ne kvarite svoju milostinju (sadaku) prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put.“

Nekome si udjelio sadaku u novcu, šuti, nemoj da tvoja lijeva ruka zna šta ti je desna dala. Pomogo si gradnju džamije, šuti, ne mora cijeli Facebook i Instagram znati koliko si ti novca dao. Pomogo si nekome da renovira stan, šuti, za svaku tvoju kap znoja imaš sadaku.

Osman, r.a., bio je poznat po tome da je noću tajno nosio hranu siromasima u Medini.
Ljudi nisu znali ko im ostavlja hranu pred kućom. Nakon što je Osman ubijen, siromasi Medine su primijetili da „noćna hrana“ više ne dolazi, i tada su rekli:
„Čovjek koji nas je noću hranio je umro.“
Pogledajte koliko je Osman, r.a., to tajnovito radio, toliko da se nije saznalo da je to on dok nije umro. Mi danas nažalost prvo objavimo nešto da ćemo uradit dobro, pa tek uradimo. Nismo ni uradili, a već smo okrnili to dobro djelo. 
Budimo tajnoviti. Čuvajmo našu sadaku od drugih. Čuvajmo našu sadaku od nas samih, kada je uradiš zaboravi na nju skroz. Nije cilj samo dati, nego dati na način koji Allah voli.
 
Gospodaru naš, učini nas od onih koji daju iskreno, tajno i javno, samo radi Tvoga zadovoljstva. Otvori nam vrata bereketa u našim kućama, porodicama i imetku. Sačuvaj naša srca od oholosti, licemjerstva i želje da se pokazujemo ljudima. Podari nam da na Sudnjem danu nađemo mnoštvo dobrih djela koja smo zaboravili, a Ti si ih sačuvao kod Sebe.

Gospodaru, oplemeni naše potomstvo, učini ih korisnim ljudima i čuvarima vjere. Smiluj nam se, oprosti nam i uputi nas na put onih koji su Tebi najdraži.