Posjeta džematu Malmö 

Autobus je tog jutra bio pun života. Još prije nego što smo napustili Göteborg, među našim džematlijama zaigrao je onaj poznati, topli žamor i smijeh koji se prepliće s pozdravima, kratke priče koje se nadovezuju jedna na drugu,te šale koje put pretvaraju u druženje. Atmosfera je bila vesela, lagana, baš onakva kakva nastane kada se dragi ljudi okupe i kada se zna da je pred nama dan vrijedan pamćenja.

A onda, među tim vedrim glasovima, otvorio se i jedan dublji sloj. Edina je čitala priče naših džematlija koje su nas, makar na tren, vratile u ratne devedesete. U tim kazivanjima mnogi su prepoznali svoju sudbinu, svoje strahove, svoje gubitke. Bilo je trenutaka kada je autobus utihnuo, kada je svaka riječ padala teško i tiho, kada su se oči punile suzama koje se nisu morale skrivati. Te priče nisu bile samo sjećanja; bile su most između onoga što smo preživjeli i onoga što danas jesmo. Put prema Malmöu tako je postao i put kroz naše zajedničko pamćenje. Bolno, ali plemenito, jer je ispričano među svojima.

Kada smo stigli u Malmö, dočekao nas je osmijeh domaćina, onaj široki, bošnjački, koji se ne može naučiti nego se nasljeđuje. U njihovom glasu, u načinu na koji su nas selamili, u toplini ruku koje su nas prihvatile, bilo je nešto što odmah razmekša čovjeka.

Stolovi su bili puni, ali ne samo hrane. Bili su puni pažnje. Puni truda. Puni one naše neobjašnjive potrebe da gostu damo najbolje što imamo, pa makar to značilo da ćemo se sami potruditi duplo više. Svako je našao nešto za sebe, jer je u svakom jelu bilo mjesta za svakoga.

Nakon ručka, tišina se spustila kao mek pokrivač dok je predavanje počinjalo. Govorilo se o zajedništvu, o džematu, o jedinstvu koje se ne podrazumijeva nego se gradi , polahko, strpljivo, s ljubavlju. Govorilo se o djeci koja rastu daleko od naših mahala, o nama koji živimo između dvije domovine, o iskušenjima koja nas vrebaju u tišini svakodnevice. I dok smo slušali, svako je u sebi prepoznao dio istine: da nam je jedinstvo potrebnije nego ikada, da je džemat više od prostora, da je to sidro koje nas drži da ne odlutamo predaleko od sebe.

Poslije predavanja, kao da se srce ponovo otvorilo. Na stolovima su bile poslastice naših hanuma, one koje mirišu na djetinjstvo, na kuće naših majki. Uz kahvu i smijeh, nizali su se lagani, iskreni, topli razgovori. Klanjali smo ikindiju zajedno, u safovima koji su izgledali kao da su tu oduvijek.

A onda smo krenuli u obilazak budućeg prostora džemata Malmö. U srcu smo poželjeli da im Allah otvori puteve, da im olakša svaki korak, da ono što su zamislili postane mjesto gdje će generacije pronalaziti mir.

Kada smo se ponovo ukrcali u autobus, dan je već lagano gasnuo. Malmö je ostajao iza nas, ali osjećaj koji smo ponijeli bio je jači od umora. I baš kada se činilo da se put privodi kraju, pred nama se ukazala još jedna svijetla stanica, Halmstad.

U Halmstadu smo nakratko zastali, kao da je i vrijeme odlučilo usporiti da nam pokloni još jedan trenutak zajedništva. Dočekali su nas naši domaćini, skromno i srdačno, onako kako samo braća i sestre u vjeri znaju. Zajedno smo klanjali akšam, u tišini koja je imala težinu mira i ljepotu zahvalnosti. Bio je to namaz koji je zaokružio cijeli dan , kao pečat na priču koja je već bila lijepa, ali je tim susretom postala potpuna.

Nakon akšama, uz selame i dovu, nastavili smo put prema Göteborgu. Noć je već bila duboka, ali u autobusu nije bilo tame , nosili smo svjetlost koju smo tog dana primili od ljudi, od zajednice, jedni od drugih.

I tako smo se vratili kući, bogatiji za još jedno iskustvo koje se ne može izmjeriti kilometrima, nego ljudima.